Navršeno je 90 godina od rođenja
Zdravka Velimirovića, istaknutog filmskog, televizijskog, radijskog i pozorišnog reditelja, scenariste i profesora filmske režije, čiji su igrani i dokumentarni filmovi, nagrađivani širom svijeta, oblikovali kulturnu istoriju bivše Jugoslavije. Njegov prvi film „Dan četrnaesti” bio je i prvi zvanični predstavnik Jugoslavije na filmskom festivalu u Kanu 1961. godine. Rođen na Cetinju 11. oktobra 1930. godine, Zdravko Velimirović je gimnaziju završio u Kotoru, a svojim djelom se odužio rodnoj grudi. Kao zaslužni crnogorski autor dobio je dvije Trinaestojulske nagrade (za filmove „Lelejska Gora” i „Zublja grahovačka“). Samo o Kotoru je napravio pet kraćih i jedan dugometražni film i dobio Novembarsku nagradu grada Kotora 2002. godine i Nagradu Bokeljske mornarice.
Bio je redovni profesor, šef Katedre za filmsku režiju i dekan Fakulteta dramskih umetosti u Beogradu, kao i redovni član Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i profesor po pozivu na Univerzitetu Kvebeka u Montrealu.
Sjećanje na lik i djelo Zdravka Velimirovića neraskidivim je nitima povezano sa njegovim „drugim Ja” – producentkinjom i dokumentaristkinjom
Rankom Velimirović, suprugom, koja mu je bila zvijezda nadahnuća i stavljala ga ispred sebe. Ranka je sa Zdravkom živjela 43 godine u braku, stvarajući i 15 godina poslije njegovog odlaska, dovršivši u okviru producentske kuće „Libra“ djela koja je on za života započeo.
Oboje su otišli, Zdravko prije 15 godina, Ranka 5. marta ove godine, ali oni kao da su stalno prisutni kroz vrhunska filmska dostignuća, koja su zajedno stvarali. Tako misli i profesor dr
Darko Tanasković, koji je bio sagovornik reditelju
Mladenu Velimiroviću, sinu Zdravka i Ranke, u snimanju dokumentarnog filma „Sjećanja na Ranku i Zdravka Velimirovića“, čiji smo dio imali prilike da pogledamo.
– Zdravka Velimirovića, jednog od najznačajnijih umjetnika koje je ova zemlja imala, ne bi na taj način ni bilo, da nije bilo Ranke Velimirović, kaže Tanasković, koji je Velimiroviće upoznao prije dvadesetak godina, kao ambasador Jugoslavije, zatim Srbije pri Svetoj stolici u Vatikanu, prilikom konsultacija u vezi sa snimanjem filma „Darovi domu svetih ratnika”, koji se odnosi na tri relikvije malteškog viteškog reda, koje se sada nalaze na Cetinju. Sjeća se kako je Zdravko prilikom prvog susreta najavio svoju suprugu: „Ranka i ja smo jedno”, što se tokom kasnijih susreta i potvrdilo, te je Tanasković zaključio da je uloga Ranke Velimirović izuzetno značajna, jer je ona svojom upornošću, predanošću, znanjem i poznavanjem oblasti koje idu mnogo šire od filma, na najbolji način doprinosila realizaciji brojnih ostvarenja.
– Imao sam priliku 2013. godine da u Podgorici učestvujem u predstavljanju odlične
Monografije Tomislava Gavrića o Zdravku Velimiroviću. Kada sam je listao vidio sam praktično svuda na fotografijama sa snimanja pojedinih filmova kako i gospođa Ranka sjedi tu sa strane, najčešće drži knjigu snimanja u krilu, prati zbivanja i u njima učestvuje. Shvatio sam da je njena uloga izuzetno značajna a, sa druge strane, primijetio sam da postoji izvjesna opasnost da se ta uloga i svede zapravo samo na to da bude jedan samozatajni, samopregorni dragocjeni saradnik svoga muža Zdravka Velimirovića.
Ona je izuzetno značajan filmski stvaralac i organizator stvaranja filmova, naročito dokumentarnih i to sa impozantnim djelom, da će tek kroz vrijeme postajati jasno koliko je ona stvorila filmova i zapisa koji bi u budućnosti trebalo da svjedoče o mnogim vrijednostima koje mi u ovom trenutku u stvari i ne vidimo, iako nam se neke nalaze pred očima, a neke su i već iščilele, kaže prof. dr Tanasković.
Kroz osvrt na pjesmu posvećenu Ranki, koju je Zdravko napisao 2004. godine, Tanasković zaključuje koliko je njihov odnos bio ispunjen antičkim vrijednostima.
– Dobrota i ljepota idu zajedno kada se govori o Ranki Velimirović, bila je lijepa žena, otmenog duha, vrlo uzdržanog ponašanja, ona je u neku ruku sjedinjavala one tradicionalne vrijednosti žene u crnogorskom društvu, a, sa druge strane, bila je i moderna dama, svjetska žena 20. vijeka, a to je u suštini ideal koji je postojao u antici kod starih Grka (stalno vezujem njih dvoje za te antičke elementarne vrijednosti), „Jedinstvo ljepote i dobrote”, pri čemu ljepota nikada nije formalna, nije fizička ljepota, nije čak estetska u nekom užem smislu, već uvijek podrazumijeva i sve ove druge vrline, koje je Zdravko pomenuo u svojoj pjesmi: hrabrost, odlučnost i sposobnost da se nepogrešivo razdvoje tama i svjetlo, dobro i zlo. U tom osnovnom njih dvoje nikada nisu pogriješili, a Ranka je upravo o tom izboru, koji je bio izbor Zdravkov i njen izbor, svjedočila do kraja svoga života kroz filmsku umjetnost kojoj je ona dala mnogo više no što se to kod nas zna, zaključuje profesor.
Ranka je govorila da je veliku energiju nasljedila od svoje dvije bake – Marije Žugić rođene Džaković iz Pljevalja i Zorke Vujošević iz Kuča i da je sve u njihovom zajedničkom životu išlo kako treba, zahvaljujući njenom i Zdravkovom crnogorskom vaspitanju.
– Sve što je zaostalo od njega, realizovala sam. Objavila sam knjigu „Cvetnik riječi i naziva” koju je izdao Interpres 2007. godine. Napravila sam je od Zdravkovih papirića gdje je zapisao imena, prezimena, toponime, veoma neobične nazive, koji su imali neko čudno sazvučje i značenje, kazala je Ranka Velimirović u razgovoru za „Dan”, objavljenom 31. marta 2018. godine pod naslovom „
Filmsko stvaralaštvo oblikovala ljubavlju”. Imali smo čast da je sretnemo i upoznamo u kotorskom Kinu Boka povodom projekcija Zdravkovih filmova „Nokturno za Kotor”, „Dobrodošli u kotorski Fjord”, „U spomen slavne Mornarice” i „Kako sačuvati grad”.
– Sve što je Zdravko radio bilo je izuzetno. On se posvetio filmu, a ja sam bila osoba koja je to prihvatila sa ljubavlju. Niko mi nije naređivao šta da radim, ali sam po prirodi radna i sa zadovoljstvom sam preuzela brigu o svakodnevnom životu, tako da je Zdravko mogao samo da se bavi filmom i da ne diže uopšte glavu sa knjige, kazala je tada i opisala svog životnog i poslovnog partnera kao „izuzetno pozitivnog i dobrodušnog čovjeka“ koji je Kotor posebno volio: „Poštovao je sve ljude – nije gledao ko je katolik, a ko pravoslavac“.
– Dokumentarni film „Stari Crnogorci govore”, nastao je po Zdravkovoj zamisli. On je na listici zapisivao imena ljudi iz ranije emitovanih filmova („Na svetim vodama Lima”, „Morača, Rovca, Kolašin” i „Lovćen Vidokrug”. Poslije njegovog odlaska, 2006. godine sam izvukla određene inserte, od kojih sam napravila film u koprodukciji „Libra-filma” i RTS-a. Film „Slovo ljubve” smo radili zajedno, ja sam ga dovršila, a film „Carostavni darovi Nemanjića”, o crkvenom nasljeđu u Crnoj Gori, koji je Zdravko započeo i zajedno smo ga snimali, montirala sam poslije njegove smrti. Stavila sam Zdravkov tekst i završila ga 2007. godine, kazala nam je tada Ranka Velimirović. Ona je 2006. godine napravila dugometražni dokumentarni film „Zdravko Velimirović – život stvaraoca” (96 minuta), baziran na igranom filmu. U koprodukciji Jugoslovenske kinoteke i „Libra filma” emitovan je i dokumentarac „Zdravko Velimirović – lični stav” (2015).
Od Zdravka su učili reditelji
Srđan Dragojević, Darko Bajić i drugi.
M.D.Popović
Filmska riznica i za mlade stvaraoceVelimirović je režirao i dokumentarac „Umir krvi” i igrani „Derviš i smrt”, jugoslovenske kandidate za Oskara, zatim igrani film „Most”, dokumentarne „Španija naše mladosti”, „A, to ste vi?”, „Carostavni darovi Nemanjića”, koji je dovršila Ranka Velimirović, „Kapa lovćenska”, igrani film „Vrhovi Zelengore”, kratki film „Ekselencije“, prikazivan na svečanim skupovima u 115 zemalja pod patronatom Uneska, dokumentarni „Kotor, biserna školjka Jadrana”, „Uzvišenje” dugometražne filmove „Naši dragi gosti”, „Od zlata jabuka” i dokumentarnu seriju „Rijeka Zeta – Zeta zemlja”. Za igrani film „Vreme leoparda” Velimirović je osvojio Gran pri „Zlatni trofej” na festivalu u Avejru 1985. godine, te počasno priznanje žirija na festivalu u Rio de Žaneiru, nagradu „Don Kihot” međunarodne asocijacije filmskih klubova u Rio de Žaneiru.
)){kind=small}
